Renda je rođen u Americi u turskom domu. On nije bio novi musliman ali nije znao ništa o Islamu do upisa na univerzitet. Njegova životna priča ima mnogo pouka za nas.

            Prvo da opišem tursku zajednicu koja živi u okolici Detroita u Mičigenu. Turci su se počeli doseljavati u Ameriku sedamdesetih godina dvadesetog vijeka. Sada njihova treća generacija postiže uspjehe u Americi. Bave se visoko profesionalnim poslovima i uspješnim biznisom. Većina njih živi u bogatim prigradskim naseljima Detroita. Finansijski su vrlo dobro stojeći i društveno veoma povezani sa službenim vlastima. Nedavno sam se upoznao sa njima nakon  nekoliko dženaza u džamiji Tawheed u Farmington Hillsu, Mičigen. Imao sam bliže kontakte sa njima kada sam bio pozvan da posjetim njihove domove i njihov Turski društveni klub. Otkrio sam da su se kao muslimani utopili u američko društvo. Ovaj trend nije svojstven samo Turskoj zajednici. Mnogi muslimani imigranti došli su u Ameriku iz različitih zemalja i utopili su se u američko društvo, time gubeći svoj Islamski identitet. U drugu ruku, primjećujemo da su mnogi muslimanski imigranti bolji u prakticiranju Islama u Americi nego u njihovim domovinama. Njihova djeca čak nadmašuju svoje roditelje u prakticiranju Islama uslijed vjerskih sloboda u Americi.

            Rendini roditelji su bili istaknuti članovi ove američko-turske zajednice. Oboje su bili doktori i finansijski vrlo stabilni. Ovako, Renda je rođen u bogatoj porodici. Ipak, odgojili su svoga sina bez ikakvog Islamskog obrazovanja.

            Renda je završio visoku školu i upisao se na univerzitet. On nije znao ništa o Islamu sve dok se nije počeo družiti sa studentima muslimanima iz prekookeanskih zemalja u studentskom domu. Amerika i američki univerziteti nude veliku slobodu izbora i ne miješaju se u osobne izbore. Pošto je Renda imao vrlo blagu narav, islamsko učenje i praksa lahko su ga privukli. Bio je iznenađen saznanjem da je rođen u muslimanskoj porodici, ali da su ga porodične okolnosti držale podalje od znanja i prakticiranja Islama. Renda je svaki dan učio sve više i više o Islamu i pokušavao je to da sprovede u praksi.

            Renda je bio vrlo pametan student. Pohađao je arhitektonski inžinjering i položio je završni ispit vrlo lahko. Pridružio je se jednoj američkoj arhitektonskoj firmi gdje je se pripremao za ispit za dobivanje dozvole za profesionalan rad. Uobičajeno je potrebno nekoliko godina za dobivanje takve dozvole i to nakon nekoliko pokušaja. Renda je bio toliko inteligentan da je položio ispit za dobivanje dozvole u samo jednom pokušaju.

            Rendino sticanje Islamskog znanja i prakticiranje istog su također bili istovjetno izvanredni. Mnogo je se okoristio od islamskih aktivnosti u džamiji Anarbor i u muslimanskoj zajednici tamo. Njegovi roditelji su se penzionisali i odlučili su da se vrate u Tursku. Nastanili su se u svojoj rođenoj zemlji da provedu ostatak života tu. Renda je odlučio da ostane u Americi pošto je volio muslimansku zajednicu u Anarboru. Želio je da poveća svoje učešće u islamskim aktivnostima. Ja sam običavao da održavam džumansku hutbu jednom mjesečno u džamiji Anarbor na Mičigenskom Državnom Univerzitetu. On je obično bio mujezin ove velike džamije. Sjećam se da sam u jednoj hutbi opisao priču o Poslaniku Jusufu a.s. U ovom kazivanju ja sam spomenuo da su braća Jusufova pokušala da koriste njegovu košulju da bi dokazali da su ga pojele divlje životinje. Kasnije, kada je žena Azizova pokušala da ga navede na blud, njegova košulja je poslužila kao dokaz da je žena Azizova kriva, a ne on. Mnogo kasnije Jusufova košulja bila je korištena da povrati i izliječi vid njegovog ožalošćenog oca. Dodao sam da ako Jusufova košulja može učiniti takva čuda, kako samo jedinstvena osoba može biti onaj koji ju je nosio. Rendi su se dopala ovakva zapažanja i pozvao me je telefonom čim sam stigao kući. Upitao me je: “Da li su ovo tvoje ideje?” Rekao sam mu: “Ne, nikako. Sve što kažem je iz Tefsira. Ja nisam alim i ja nemam pravo da dajem objašnjenja Kur’ana od sebe.”

            Renda je želio da i fizički izgleda kao musliman. Nosio je islamsku tursku odjeću čitavo vrijeme, čak i na poslu. Upitao sam ga, “Da li tvoj poslodavac prigovara zbog tvoga načina oblaćenja pošto ti predstavljaš firmu na raznim mjestima?” Renda je rekao, “Moraju me prihvatiti na način kakav ja jesam ako me žele.” Ponovo sam upitao, “Zar se ne susrećeš sa predrasudama na poslu zbog tvoga islamskog oblaćenja?” Renda je iskreno rekao, “To je njihov problem. Ja volim ovaj turban.” Zamolio sam ga da mi pokaže način na koji ga veže tako graciozno.

            Renda je izvanredno doprinio svojim učešćem u raznim muslimanskim zajednicama. Uobičavao je da predstavlja Islam zatvorenicima u američkim zatvorima. Ovo je zahtijevalo dosta vremena i strpljenja. Rendino iskustvo sa zatvorenicima je bilo vrlo pozitivno. Renda je smatrao da ovi novi muslimani u zatvorima trebaju poseban oblik kratke ali obuhvatne literature. Napravio je takve pamflete na svoj način  i o svom vlastitom trošku. Uvidio sam da su ovi pamfleti vrlo korisni za upotrebu za nove muslimane. Neka ga Uzvišeni Allah nagradi za ovaj trud.

            Rendin doprinos u džamiji Farmington Hills je takođe jedinstven. Negdje oko dva i po jutra zemlje bilo je kupljeno za džamiju Farmington Hills. Renda je iznio mnogo opcija za izgradnju džamije i parkirališta na tom mjestu. Sadašnji arhitektonski plan džamije bio je ekskluzivno urađen od strane Rende. Ponude su uzete od raznih firmi za arhitektonske nacrte. Rendina kompanija dala je skupu ponudu. Renda je savjetovao da izaberemo nižu ponudu od druge firme. Renda je, kako god, uradio detaljan nacrt džamije da bi pomogao ovoj firmi. Obojica smo imali duge i iscrpljujuće sastanke sa arhitektonskom firmom. Renda se nikada nije požalio na to.  Bez Rendine profesionalne pomoći, ova džamija nikada ne bi bila sagrađena.

            Rendin lični život bio je jedinstven. Otišao je u Tursku da bi se oženio. Nije tražio od svojih roditelja da mu pronađu ženu od nekoga iz bogate porodice. Renda mi je rekao da je on sam odabrao djevojku iz jedne prosječne porodice. Znao je da njegova žena ne zna ništa o Islamu, ali bio je siguran i odlučan da je uči o Islamu. Renda je znao da je Poslaniku Muhammedu s.a.v.s i svim ostalim poslanicima bilo naređeno od Allaha da počnu sa propvjedanjem i učenjem između svojih najbližih i najdražih kao prvo. Renda je nije učio samo Islamu, već je služio kao izvanredan primjer za nju. Sa Allahovom pomoći stekla je islamsko znanje vrlo brzo. Oboje su njegovali islamski način života.  Allah ih je blagoslovio sa dvije kćerke.

            Renda se nije želio zaustaviti na tome. Želio je sve više i više učešća u Islamskim aktivnostima dok je u tome u potpunosti participirala i njegova voljena žena. To je bilo u vrijeme dok je rat u Bosni bio u punom jeku. Muslimani su bili ubijani i mučeni svaki dan. Muslimanska omladina iz mnogih zemalja otišla je tamo da pomogne Bosanskim muslimanima. Renda nije mogao odoljeti i odlučio je da ide. Ostavio je svoju ženu i djecu u gradu Anarbor i postavio je za njih velija (staratelja) od turskih studenata. Nazvao me je da se poselami sa mnom i da mi saopšti informacije u vezi svoje porodice. Renda je bio staložena, sigurna osoba i vrlo čvrst u izvršavanju onoga što je odlučio. On je posebno želio da pomogne Bosanskim jetimima. Poslije kratkog vremena čuli smo da ga je Allah uzeo kao šehida u Bosni.

            Muslimanska zajednica Anarbora bila je vrlo ponosna na Rendu i njegovu porodicu. Odmah su osnovali fond i skupili su oko šezdeset hiljada dolara. Ovaj novac treba biti korišten za obrazovanje Rendine djece kada se upišu na koledž.

            Rendina žena je vrlo plemenita. Ona sve više i više sazrijeva islamski, učeći, razumijevajući i pamteći sve više i više Kur’ana i hadisa. Rendina djeca su vrlo inteligentna kao što je bio i on. Njegova žena ih odgaja sa zavidnom islamskom pozadinom.

            Rečeno nam je da su Rendina majka i otac u Turskoj također ponosni da budu roditelji jednog šehida. Isto tako, muslimani džamije Tawheed u Farmington Hillsu, Mičigen su zahvalni Allahu što  dizajn njihove džamije potječe od jednog šehida. Neka ga Uzvišeni Allah nagradi visokim mjestom u Džennetu. Amin!!!

            Svaka kultura ima svoje prednosti i slabosti. Vrlo dobro je poznato da u Americi postoji značajan dio slobode u ličnom životu. U tolikoj mjeri da mnogi roditelji daju maksimalnu slobodu izbora svojoj djeci. Ovi roditelji uopšteno gledajući ne smetaju djeci u njihovom vjerskom odabiru i u ličnim ubjeđenjima njihove djece. Tako, lične aktivnosti roditelja i djece idu ka uzajamnom prihvatanju i poštovanju. Don je bio produkt ovakvog jednog liberalnog doma. On mi je ispričao svoju životnu priču kao što je opisano dalje.

            Dosta je pokretljivosti u američkom načinu života. Moj otac selio je se iz mjesta u mjesto slijedeći svoj profesionalni posao. Na primjer, on je postavljen na privremenu dužnost u Brazilu na šest mjeseci kada sam ja bio u jedanaestom razredu. Tamo sam se susreo sa novom kulturom i novim jezikom. Shvatio sam da postoje i drugi načini života na svijetu, a ne samo američki. Ovo iskustvo proširilo je moje vidike. Bio sam, zato, znatiželjan da saznam više o drugim kulturama i jezicima. Vratio sam se nazad u Ameriku sa svojom porodicom i završio višu školu u Indijani. Poslije toga upisao sam se na Teksaški Univerzitet  u El Pasu, koji je na granici Teksasa i Meksika, na studij Business Administration.

            Nakon nekoliko godina studija, shvatio sam da ovaj predmet nije za mene. Osjećao sam da trebam nešto više interesantno i iz oblasti kulture. Tokom ovoga vremena jedan prijatelj me pozvao  da idem sa njim na tromjesečno kamp putovanje kroz čitave Sjedinjene Države i Zapadnu Kanadu. Veselo sam prihvatio jer sam znao da će ovo iskustvo u ljepotama prirode biti pogodno da razmišljam o ličnim ciljevima. Kao rezultat ovog iskustva, nisam donio nijednu odluku u pogledu mojih akademskih težnji, ali sam shvatio da ovaj svijet nije mogao nastati nekom greškom i bilo je jasno da čudesna zemlja raznih znakova ukazuje na svoga Tvorca. Nisam bio, ipak, siguran na koji način da obožavam ili se zahvaljujem našem Tvorcu.

            Onda, jednog dana dok sam se sunčao na prilaznom putu kod moje kuće, iznenada sam shvatio da mogu kombinovati moje interese u biznisu i kulturi studirajući na Latino-Američkim studijama. Vratio sam se nazad na univerzitet početkom slijedeće akademske godine i prebacio se na studiranje ovoga predmeta.

            Dok sam bio na univerzitetu, moj hindu prijatelj pozvao me, zajedno sa svojim saudijskim prijateljem, na crkveno okupljanje, koje je uključivalo sportske aktivnosti i pravljenje jela u kući. Kao student koristite prednost svake prilike koja se ukaže za domaćim jelima. Večera je bila vrlo raskošna. Na kraju večeri nešto neočekivano se dogodilo. Vođa crkve počeo je pjevati pjesmu napisanu na tabli na hebrejskom jeziku. Želio je da ponavljamo za njim. Primijetili smo da je naš prijatelj Saudijac, Ebu Husejn, iznenada ustao i zamolio nas da napustimo skup zajedno s njim. Domaćin je pokušao da nas ubijedi da ostanemo, ali mi smo užurbano napustili crkvu. Ironično, ovaj incident učinio nas je boljim prijateljima. Nekoliko sedmica kasnije Ebu Husejn i ja odlučili smo da iznajmimo kuću zajedno, zajedno sa jednim studentom iz Kuvajta i jednim iz Irana.

            Ovaj novi način životnog uređenja donio mi je bliži susret sa njihovim kulturama. Volio sam njihova jela i naučio sam da kuham neka od njih. Primijetio sam da moji kućni drugovi često vole da jedu sa svojom desnom rukom bez korištenja pribora za jelo. Također su preferirali da jedu na podu umjesto da sjede za stolom. Nisam znao zašto nose sa sobom bokal vode kada idu u wc, a koja služi u svrhu čišćenja. Također sam uočio da svojim gostima pružaju nenadmašnu gostoljubivost. Gledajući njihov karakter, bio sam impresioniran sa njihovim visokim samopouzdanjem, za koje se činilo da potiče od neke posebne vrste sigurnosti u vezi sa onim što su radili. Kasnije sam saznao da je većina ovih  manira bila u skladu sa učenjem Islama, a ne neophodno kulturno ponašanje.

            Nakon iskustva sa latino-američkom kulturom i onda živeći sa arapima, shvatio sam da načini njihovih života imaju mnoge jasne sličnosti. Čak štaviše, ovo zapažanje bilo je potvrđeno kroz moje univerzitetske studije o Latinskoj Americi. Naučio sam da su ove sličnosti rezultat osamsto-godišnjeg utjecaja islamske civilizacije na Španiju i srednjovjekovnu Evropu. Ovako, kroz svoje historijske veze sa arapima, neka islamska praktikovanja postala su dio latinske kulture do danas.

Poslije gledanja videa

            Poslije gledanja videa moje srce i duša su shvatili da je Islam istina.Iskusio sam da je težina nevjerovanja i grijeha napustila moje tijelo. Osjećao sam se tako lagano kao da se dižem iznad zemlje. Iz ovoga iskustva spoznao sam da čovjek može zanemariti Božiju uputu i uspostaviti vlastite standarde življenja. Na kraju, kako god, on će otkriti da je to bila samo varka.

Moja upornost na prihvatanju Islama

            Pozvao sam Ebu Husejna i odšetao sam sa njim do prolaza koji vodi u drugu prostoriju u namjeri da se udaljimo od skupa. Rekao sam mu da želim da prihvatim Islam upravo tada. Savjetovao me je da proučavam više o Islamu prije nego ga prihvatim. Insistirao sam da želim da odmah pređem na Islam bez ikakvog odlaganja. Na moje insistiranje predvodio me je u izgovaranju šehadeta ili formalnog svjedočenja vjere i postao sam musliman. Ebu Husejn je tada objavio moj prelazak na Islam prisutnima. Bili su iznenađeni i veseli. Svi su me grlili jedan po jedan. Savjetovali su me da se okupam u svrhu čišćenja i da počnem sa izvršavanjem namaza najbolje što mogu. Redovno sam počeo da obavljam namaz u džamiji sljedećeg dana.

            Zatim sam podsjećen da ovo formalno svjedočenje potvrđuje nečije vjerovanje u sve Božije poslanike i vjerovjesnike, zajedno sa svim Njegovim Božanskim Objavama u njihovoj prvobitnoj formi, time ažurirajući i kompletirajući nečiju vjeru u posljednjeg Poslanika Muhammeda s.a.v.s. i u posljednju Božiju Objavu Kur’an. Sljedeća stvar je postala neodoljivo jasna meni: Da je Isa bio posljednji Božiji poslanik i da je Indžil bio posljednja Objava, ja bih to jednostavno slijedio. Stoga, ja sam prirodno izabrao da slijedim posljednju Objavu od Tvorca.

Muslimansko ime

            Nakon dva dana otišao sam u džamiju na džuma namaz. Ebu Husejn je predložio da ponovo izgovorim šehadet pred džematlijama, a što bi imalo veliki utisak. Složio sam se. Obojica smo sjedili u džamiji očekujući namaz. Ebu Husejn me upitao, “Koje muslimansko ime bi volio da imaš tako da te Imam može predstaviti sa tvojim muslimanskim imenom?” Rekao sam mu, “Nisam siguran. On bi me trebao predstaviti sa mojim američkim imenom.” Ebu Husejn je nastavio učiti Kur’an sjedeći pokraj mene. Tada je naišao na riječ Jahja. Dodirnuo me je svojim laktom i tiho rekao: “Kako ti zvuči ime Jahja za tebe?” Upitao sam, “Šta znači to ime?” On je rekao, “Džon Baptist. To je drugo značenje za živjeti.” Rekao sam: “To će odgovarati, pošto znam za Džona Baptistu iz Biblije. Šta više, ovo ime označava novi život za mene u Islamu. To je, doista, jedno odgovarajuće ime za mene.” Poslije namaza Imam me je pozvao da izgovorim šehadet ispred velikog broja džematlija. Oko četiri stotine ljudi mi je čestitalo i grlilo me pojedinačno željno iščekujući svoj red. Mnogi su ljudi rekli, “Prihvatanje Islama je najbolja odluka u tvome životu.” Bio sam iznenađen da su svi ljudi željeli pojedinačno da mi čestitaju. To mi je visoko podiglo moral i duh.

            Kada gledam unazad na ovo iskustvo, shvatam da je se to desilo jer je to bila volja Allahova da sam imao jaku znatiželju da steknem znanje o drugim kulturama, praćeno iskrenom željom da pronađem istinu o ovom životu. I Allah zna najbolje!!!

Cilj života

            Rečeno mi je da učim sve više i više o Islamu svaki dan i da to pokušam prakticirati. Također mi je rečeno da nisam bio odgovoran za ono o čemu nisam znao u početku. Nakon nekoliko mjeseci, shvatio sam da je Islam u direktnoj suprotnosti prema zapadnom pogledu na suštinu stvari. Islam nas uči da gledamo iznad sebe i svojih praznih želja. Islam nas upućuje i motivira da se usredsrijedimo prema Allahu. Radeći tako, počinjemo da ispunjavamo svrhu našeg života, a to je vjerovanje i obožavanje Svemogućeg Boga i tako postignemo mir sa našim Tvorcem i sa samima sobom. Dakle, Islam služi kao cilj i svrha života.

Islamsko obrazovanje i napredak

            Bio sam sretan što se nalazim u islamskoj zemlji u vrijeme moga prihvatanja Islama zbog prisustva mnogih učenih muslimana i Islamskog materijala. Isto tako, mogao sam lahko razumjeti i procijeniti ono što sam učio zbog toga što je islamsko učenje bilo provedeno u praksi u društvu. Šta više, prisustvovao sam sedmičnim islamskim susretima sa studentima iz mnogih zemalja. Susretali smo se jednom sedmično u periodu od četiri godine. Učili smo tedžvid i komentar Kur’ana, ujedno sa učenjem dijelova Kur’ana napamet. Također smo stekli obuhvatno obrazovanje u raznim aspektima Islama. Ovo Islamsko obrazovanje dalo mi je dobru osnovu za dalju izgradnju moje islamske ličnosti.

Islamski brak

            Brak je jako preporučljiv u Islamu. Rekao sam samom sebi da je najbolji dar koji mogu dati svojoj djeci arapski jezik ako oženim muslimanku iz arapskog jezičnog područja. Zatim sam oženio djevojku iz Sirije i Allahovom voljom naša djeca su učena u arapskom jeziku i uče o Islamu.

            Kada sam posjetio Ameriku, moji prijatelji su mi se smijali i rekli su, “Don, kako možeš oženiti djevojku koju ne poznaješ?” Objasnio sam im da su uloge i odgovornosti supružnika određene u Islamu. Ove uloge su dodijeljene od strane Tvorca i nisu načinjene od strane čovjeka. Iz tog razloga, ove uloge su savršene i ne postoji strah od podvale ako ih se iskreno držimo. Nakon ovoga, glasno sam se nasmijao svojim prijateljima i rekao, “Sastajanje sa djevojkom prije braka je kao test vožnja raznih auta prije kupovine jednog.” Ovo nedvosmisleno nije način na koji Bog želi da stupimo u brak.

Reakcije porodice

            Moje prihvatanje Islama šokiralo je moju porodicu u početku. Na kraju su mi rekli, “Ako je to ono što te čini sretnim, mi smo također sretni.” Stoga, uzajamno smo prihvatili i poštovali jedni druge.

Šehadet moje majke

            Jednom me pozvala moja sestra iz Amerike i rekla mi da je naša majka izuzetno bolesna. Moja žena i ja odmah smo krenuli iz Saudijske Arabije u Ameriku. Tokom našeg boravka tamo, upitao sam svoju majku, “Vjeruješ li u Boga?” Ona je rekla, “Da.” Rekao sam joj da kaže, “La ilahe illAllah.” (Nema Boga osim Allaha). Ovo je ponovila tri puta. Također je ponovila prijevod ove rečenice na engleskom jeziku. Poslije nekoliko dana upitao sam je, “Da li vjeruješ u sve poslanike kao što su Adem, Nuh, Ibrahim, Musa, Isa i Muhammed?” Rekla je: “Da.” Rekao sam, “Onda ponavljaj za mnom, “La ilahe illAllah Muhammedu Resulullah.” (Nema Boga osem Allaha i Muhammed je Njegov Poslanik). Ovo je također izgovorila na engleskom. Preselila je pet dana nakon prihvatanja Islama. Zahvaljujem Svemogućem Bogu za uputu moje majke na pravi put tokom njenih nekoliko zadnjih dana na ovom svijetu. Kada razmišljam o tome, sjećam se da je uobičajeno više vodila računa o potrebama drugih nego o svojim vlastitim. Na primjer, mnogo je davala kao milostinju i često je bila u kontaktu sa svojom rodbinom dajući im poklone. Očigledno, Allah je bio vrlo milostiv prema njoj. Allah zna najbolje!!!

Njeno izvanredno opažanje

            Bilo je začuđujuće što mi je moja majka rekla tokom nekoliko njenih zadnjih dana na ovom svijetu. Ona je rekla, “Iz tvoga ćela izlazi bujica zlatne svjetlosti.” Rekao sam joj da je to zbog toga što mi vjerujemo i molimo se Allahu. Njeno opažanje je opisano u Časnom Kur’anu: ... na Dan u kojem Allah neće osramotiti Vjerovjesnika i one koji su zajedno s njim vjerovali; svjetlo njihovo će ići ispred njih i njihove desne strane. «Gospodaru naš», - govoriće oni – «učini potpunim svjetlo naše i oprosti nam jer Ti, doista, sve možeš.»

            Danas Jahja predaje engleski kao strani jezik na univerzitetu u Saudijskoj Arabiji.On uživa imajući konstruktivne dijaloge sa ne-muslimanima dijeleći svoja iskustva i otkrića. Može se kontaktirati na sljedećoj e-mail adresi: dflood58_2000@yahoo.com. Neka Uzvišeni Allah prihvati njegove iskrene napore i nagradi njegovu porodicu mnogostruko!

Joe Paul Echon

Kršćanska pozadina

            Rođen sam u rimo-katoličkoj porodici i učestvovali smo u crkvenim aktivnostima redovno. Kao učenik osnovne škole, bio sam dobrovoljac koji je čistio kapelu. Bio sam, također, svećenikov pomoćnik tokom pričešća. Kao učenik više škole bio sam član hora koji je svirao gitaru i ponekad klavir. Također sam bio član Marijinog reda, čija grupa je raspravljala kako voljeti i obožavati Mariju. Imali smo različite kipove Marije (Merjem); na primjer, Djevica Marija, Marija Magdalena, Bezgrješno začeće, itd.

            Tokom vjersko okupljanja, naš svećenik je čitao Bibliju i mi smo jednostavno slušali. Uvijek sam se čudio zašto nam nije bilo dozvoljeno da uzmemo učešća u čitanju Biblije.

Prva velika promjena u mome životu

            Kao student koledža, doživio sam veliku promjenu u mome životu u pogledu vjere. Jedan od mojih školskih drugova pozvao me je u ne-sektarijansku grupu da bih posmatrao njihove aktivnosti. Nije mi bilo lahko da razumijem šta su radili niti ono čemu su naučavali. U mojoj crkvi svećenik je držao Bibliju i čitao nam. U ovoj kršćansko-protestantskoj grupi svaki član je imao u rukama Bibliju za čitanje. Na moje iznenađenje, Biblija je naglašavala uvijek iznova da se ne obožava bilo kakav kip ili idol. Ovo je bila velika lekcija za mene. Stoga sam prešao sa rimo-katolicizma u protestantizam da bih izbjegao obožavanje bilo kakvih kipova. Bio sam prvi kršćanin protestant u mojoj porodici. Moja porodica je također počela proučavati protestantska učenja i oni su ih vrlo rado prihvatili. Mi smo bili vrlo aktivni u ovoj crkvi. Počeo sam svoju formalnu obuku kao propovjednik Biblije. Na ovaj način stekao sam čitavo znanje Biblije i bio sam kao mali protestantski pastor ili sveštenik.  

Slika o muslimanima na Filipinima

            Nisam znao ništa o Islamu. Mislio sam Islam je vjera samo za sebe. Tokom moga školovanja nisam prepoznao nijedno muslimansko dijete vjerovatno zbog toga što nisu prakticirali Islam i stoga, nisu mogli biti razlikovani od drugih. Imao sam nekoliko nastavnika na koledžu koji su bili muslimani, ali i oni su to bili samo po imenu. Nisam vodio računa o tome jer su mediji već bili stvorili vrlo lošu sliku o njima. Na primjer, oni su teroristi. Ako jedan musliman počini zločin, mediji za to krive sve muslimane. Rečeno nam je da im ne stajemo na put jer bi nas mogli ubiti. Također smo savjetovani da ne poslujemo sa muslimanima jer su loše osobe. Ovdje moram dodati da naši svećenici i pastori nikada nisu ništa rekli o muslimanima pošto su uvijek bili zauzeti kritikom drugih kršćanskih sekti.

Moje radno iskustvo

            Nakon diplomiranja u kompjuterskom inžinjeringu, zaposlio sam se u komapaniji «Intel» na Filipinima. Proizvodili smo čipove za kompjuterski hardware. Nakon mjesec dana prebacio sam se u drugu kompjutersku kompaniju gdje je radila većina mojih školskih drugova. Tu sam napredovao u mome profesionalnom poslu i stekao vrijedno iskustvo. Nakon pet godina, odlučio sam da osnujem vlastitu kompaniju u saradnji sa još četiri druge osobe. Kompanija je, kako god, bankrotirala zbog neefikasnosti nekih partnera. Prvi sam dao ostavku i napustio ovo partnerstvo.

Potraga za novim poslom

            Prijatelj mi je predložio da bismo trebali potražiti posao u Saudijskoj Arabiji u nastojanju da zaradimo nešto kapitala. Nakon nekoliko godina bili bismo u mogućnosti da počnemo sa vlastitim biznisom. Kontaktirali smo jednu agenciju. Oni su već imali zahtjeve od Banke Saudijske Arabije koja je tražila kompjuterske inžinjere i menadžer te banke je upravo bio u Manili u vezi toga. Ukratko poslije toga, dogovoren je jedan intervju za nas. Bili smo primljeni, ali plata nije bila privlačna. Odbio sam ponudu. Agencija me je pozivala uvijek iznova. Na kraju, moj prijatelj me zamolio da mu se pridružim u ovom putovanju. Ovako, prihvatio sam ponudu da pokažem poštovanje prema mome prijatelju i otišli smo u Saudijsku Arabiju.

Moji početni utisci o Saudijskoj Arabiji

            Nisam znao arapski jezik i nisam ga volio zbog toga što sam ga smatrao beskorisnim za svijet. Nisam učio da govorim arapski pošto su sve moje kolege govorile dobro engleski jezik. Što se tiče novog posla, održavali smo kompjutersku i komunikacionu mrežu za banku u istočnom dijelu Saudijske Arabije. Živio sam u stanu sa Filipinskom grupom. Život u Saudijskoj Arabiji bio je vrlo drugačiji; mnoge društvene zabrane bile su nam nametnute mada smo mi bili ne-muslimani. Ovako, iskusio sam veliku utučenost i nostalgiju za kućom.

            Jednog dana uzeo sam taksi u Damamu i složio se da platim pedeset rijala. Vozač taksija bio je dobro obućen i imao je dugu bradu. U toku vožnje on je se predomislio i tražio je da mu dam još više novca. Na kraju puta, ponovo je insistirao da mu platim više novca. To mi je dosadilo. Iskočio sam iz auta i upitao ga, “Zar se ne moliš pet puta dnevno?” Odmah je odgovorio, “Molim vas dajte mi samo petnaest rijala.” Dao sam mu petnaest rijala i on je tiho otišao. Počeo sam razmišljati o ovom incidentu. Zaključio sam da vozač taksija mora imati dobro srce. Ovo je bilo moje prvo pozitivno iskustvo. Počeo sam razmišljati da su Saudijci u osnovi dobri ljudi. To je bilo kao veliko svjetlo u tamnom oblaku.

            Druga pozitivna stvar koja se desila bila je povezana sa hranom. Nikada nisam probao saudijsku hranu. Jednom smo bili u udaljenom području radi završavanja jednog projekta. Bili smo vrlo gladni. Nije bilo nikakve šanse da dobijemo filipinsku hranu. Jeo sam jelo kabsa po prvi put. Bilo je vrlo ukusno. Od tada sam uvijek tražio mjesta gdje serviraju kabsu. Dobio sam sklonost i prema drugim saudijskim jelima.

Kritički dijalog

            Abdullah El-Amar bio je moj nedglednik u banci. Dobro je govorio engleski jezik pošto je školovan na Zapadu. Također je bio vrlo govorljiva osoba. Počeo je da mi priča priču. Tokom govora izgovorio je riječ Isus. Rekao sam mu, “Stani, samo stani tu. Isus je moj Bog. Kako ti znaš za Isusa?”

            Ovo je bio prvi put da sam čuo riječ Isus od nekog muslimana. To me je šokiralo. Tokom moga dvogodišnjeg boravka u Saudijskoj Arabiji niko nikada nije sa mnom razgovarao o Isusu. Od moga djetinjstva, vjerovao sam da je sunce Bog muslimana zbog toga što oni izvršavaju obrede molitve u vremenu prije izlaska sunca. Isto tako, oni obavljaju molitvu kada sunce zalazi i kada je na sredini neba.

            Abdullah je zastao trenutno. Zatim smo počeli nabrajati imena raznih poslanika, uključujući Nuha, Ibrahima, Musa i druge. On je rekao, “Oni su svi naši poslanici.”  Znao sam imena ovih poslanika iz Biblije. Slušajući ovo palo mi je na um da Jevreji, kršćani i muslimani moraju imati neku vezu.

Istraživanje Islama

            U to vrijeme, počeo sam da istražujem o Islamu, vjeri Abdullahovoj. Otišao sam u knjižaru Džarir u Damamu da kupim neke knjige u pogledu Islama. Počeo sam da pregledam sve police. Bio sam iznenađen vidjevši tako mnogo knjiga na temu komparativne religije, uključujući knjige o kršćanstvu. Naslov jedne knjige jako me iznenadio. Njen naziv je bio «Isus, nije Bog, sin Marijin». Kupio sam najmanje pet knjiga komparativne religije i otišao kući da ih proučavam. Knjige su imale mnogo citata iz Biblije. Ubrzo poslije toga, upitao sam Abdullaha, “Postoji li ikakav Islamski Propagandni Centar u ovome gradu?” Pokazao mi je na jedan koji je bio vrlo blizu moje kuće. Otišao sam tamo da vidim i razgledam. Činilo se da je to bio nov Islamski Propagandni Centar tako da sam se malo zadržao i vratio sam se kući. Al-Khobar City u istočnom dijelu Saudijske Arabije ima vrlo veliku koncentraciju Filipinaca. Jednom sam otišao tamo radi kupovine i saznao sam od Filipinaca da se tamo takođe nalazi jedan Islamski Centar u Khobaru. Lahko sam pronašao ovaj centar i odlučio sam da kupim još nešto knjiga pošto sam prijašnje već pročitao. Vidio sam mnogo knjiga komparativne religije u Islamskom Propagandnom Centru koje sam htio da kupim. Recepcionar mi je rekao da su ove knjige besplatne za ne-muslimane i za nove muslimane. Insistirao sam da platim knjige. On je pokušao da mi da knjige kao poklon. Ponovo sam insistirao da ih platim. Prihvatio je novac i napustio sam Centar sa svojim novim knjigama. Požurio sam kući da istražim njihov sadržaj. Htio sam da otkrijem izvrtanje i podvale koje su radili u citiranju Biblije u svojoj literaturi. Kod sebe sam imao svoju Bibliju. Požurio sam da provjerim prvi citat. Na moje iznenađenje citat je bio tačan. Pomislio sam da je to samo da bi me zavaralo. Uporedio sam druge citate jedan po jedan. Svi od njih bili su tačno onakvi kakvi su dati u Bibliji. Ovo me je zbunilo. Ipak još nisam bio ubijeđen u vezi Islama. Kako god, ja sam opet posjetio Centar. Jedan gospodin me pozvao da pogledam video kasetu od Ahmeda Didata. Odlučio sam da neću biti pristrastan gledajući ovu video kasetu. Rekao sam samom sebi da ne postoji način da u to uključim bilo kakvu predrasudu. Na ovoj video kaseti nalazila se debata između muslimanskog učenjaka i kršćanskog učenjaka. Jasno, kršćanski učenjak pao je u odbrani svoje vjere. Poslije gledanja ovog videa, upitao sam samog sebe, ako ovaj slavni kršćanski učenjak ne može odbraniti svoju vjeru, šta je onda sa mnom? Ja sam samo sljedbenik. Tog momenta moja vjera počela je da kolabira. To je bilo kao da sam izgubio veliku bitku i nisam znao gdje da potražim pomoć.

Nema prinude u vjeri

            Jednog dana igrao sam pikado sa mojim prijateljem Filipincem koji je bio musliman. Njegovo ime je bilo Redwan Abduselam i on je bio jedini Filipinac musliman kojeg sam znao. Ukratko sam ga upitao o Islamu u uglu sobe dok je ostatak mojih prijatelja bio zauzet igranjem. Nije mi dao dugo objašnjenje. Pridružio sam mu se na putu njegovoj kući i on mi je dao prijevod Kur’ana na engleski jezik i nekoliko brošura na temu komparativne religije. Pokušao sam da čitam i da razumijem Kur’an. Engleski prijevod nije bio baš jednostavan. Stoga, nisam mogao razumjeti učenja Kur’ana. Brošure su bile istovjetne knjigama koje sam proučavao. Moj prijatelj Filipinac-musliman nije me ubjeđivao da prihvatim Islam, kao ni brat Abdullah. Isto tako, niko iz Islamskog Propagandnog Centra nikada me nije pokušao ubijediti da promijenim svoju vjeru. Svi su oni učinili sve da bih ja imao kvalitetne informacije koje su mi bile potrebne a zatim su me ostavili da odlučim svojim srcem i dušom. Na ovaj način osjećao sam se udobno u odnosu sa muslimanima. Da su pokušali silom da mi nametnu učenja Islama, ja bih bio time otjeran od muslimana.

Poziv moje savjesti

            Kroz moja opsežna proučavanja i istraživanja, tri stvari su mi postale vrlo jasne.

a)      Isus nije Bog.

b)      Biblija nije u svome prvobitnom obliku. Ona je izmijenjena zbog toga što se u

njoj nalaze mnoge kontradiktornosti. Moja vjera je bila zasnovana na informacijama iz knjige. Pitao sam se, ako je knjiga izmijenjena, kako vjera može biti ispravna? Ukoliko sam pokušao da riješim kontradiktornosti, to je postajalo više kompleksno i zbunjujuće. Stoga, vjera kršćanstvo bila je kao dogma; prihvati je onakvu kakva jest bez ikakvih ako i ali u vezi nje.Ova zbunjenost stvorila je jedan unutarnji pritisak u meni.

             c)  Izjava, «Nema Boga koji je vrijedan obožavanja osim Jednog» bila je vrlo jednostavna, iskrena i izuzetno lahka za razumijevanje. To je otklonilo sav pritisak iz mene i osjećao sam se kao slobodan čovjek. Ova lagodnost i komfor omogućili su mi da razmišljam o tome uvijek iznova. Razmišljao sam o tome u svojoj sobi i također tokom dugotrajnih vožnji u mome automobilu. Običavao sam da slušam razne kasete, koje sam kupio u Islamskom Propagandnom Centru. Ideja jedinstvenosti Boga postajala mi je sve više i više jasnija. Jedna unutrašnja sila govorila mi je ponovo i ponovo da načinim jednu savjesnu odluku. Istina mi je bila tako jasna da nisam brinuo kako će reagovati porodica i prijatelji. Sve što sam želio znati bilo je to kako postati musliman. Ja nisam znao kako se postaje musliman. Otišao sam u Islamski Propagandni Centar u Khobaru da primim Islam. Kada sam ušao u Centar, u toku su bila predavanja iz oblasti Islama u raznim prostorijama i na raznim jezicima. Pridružio sam se Filipinskoj grupi. Predavač je bio brat Fareed Oquendo. Nakon predavanja postavio sam mu pitanje, “Kako neko postaje muslimanom?” Upitao me je, “Da li ti želiš da postaneš musliman?” Brzo sam rekao, “Da,doista želim.” Svi su bili iznenađ